Interview with me on Vizkultura - in Croatian

*Translation coming soon*

https://vizkultura.hr/intervju-darija-medic/

Zalažem se za pristupe, a ne aplikacije

Na premijernom festivalu Plan D, održanom u Zagrebu u posljednjem tjednu rujna, puno je pažnje izazvalo predavanje Darije Medić koja je zakratko uspjela itekako zainteresirati publiku pripovijedajući o suptilnim, ali snažnim vezama između magije i tehnologije, dizajna interakcija i korisničkih sučelja te različitih platformi koje ih podržavaju, te kako sve to skupa utječe na ljude ranog trećeg milenija.

Darija Medić bavi se digitalnom praksom i istraživanjem, a djeluje na područjima medijske umjetnosti i dizajna, pisanja kritika, kuriranja i produkcije. Od 2012. jedna je od glavnih članica organizacije Interkultivator koja se bavi decentralizacijom kulturne proizvodnje u Srbiji stvaranjem eksperimentalnih obrazovnih platformi, a od 2015. članica je i Napona, instituta fleksibilnih kultura i tehnologija. Njezin rad uglavnom spada u kontekst javnog dobra te njegovog oblikovanja, jezika i njegovih društvenih praksi, medija i njihove arheologije, tehnologije i njezine filozofije. Većina njezinih radova spekulativne su intervencije u nesavršenosti sustava koji prodiru u načela izgradnje društvenog značenja i dinamiku distribucije moći.

Diplomirala je na Odsjeku za umrežene medije na Institutu Piet Zwart u Rotterdamu u Nizozemskoj te na Odsjeku za nove medije na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu u Srbiji. Darija je izlagala u Srbiji i inozemstvu, uključujući projekte poput Device Art (Hrvatska, Češka), Mindware: Technologies of Dialogue (Poljska), Karasssuite (Slovačka, Belgija), Make Me Festival (Srbija, Austrija), Hacker Space Festival (Francuska), Unlimited Liability (Njemačka), MEMEFEST/Festival of Radical Communication (međunarodno), Viral Communications Conference (Nizozemska).

Zaintrigirana svime time, Vizkultura ju je “privela” da nam odgovori na nekoliko pitanja…

*Darija Medić (foto: Maja Medić)

► Tvoje vrlo dobro posjećeno predavanje na festivalu Plan D nosilo je neobičan naslov Crna kutija, bijela magija ― dok znamo kako je crna kutija u tehnologiji uobičajeni naziv za predmet koji čuva “sjećanje” stroja, odnosno niz podataka o narativu njegovog funkcioniranja, magija nipošto nije svakidašnji pojam u tehnološkom kontekstu, niti je većina svjesna svih razlika između “bijele” i “crne”. Pa, prije nego što uđemo u područje znanosti i tehnologije, možeš li mi približiti što je za tebe magija? Npr. pisac, strip-autor i performer Alan Moore definira ju kao “sposobnost stvaranja nečega ni iz čega…”

Darija Medić: Ova definicija je odličan starting point. Ona ukazuje na osnovne karakteristike magije, koje nisu vezane uz pitanje vejrovanja, već uz praksu ― kreativni, aktivni proces koji vrši željenu funkciju. Taj koncept je uvelike sličan ideji da je softver vrsta magije na djelu, u smislu koda, iskaza koji nešto stvara kada se pokrene, simbol koji se realizira u prostoru fizičkog. Iz jezika koji se izvršava nastaje kreativna akcija. Softver možemo shvatiti kao nadgradnju pokaznog primjera koncepta performativnog jezika Bronisława Malinowskog, koji je još prije sto godina ukazao na magijsku moć jezika. Sa suvremenim tehnologijama proces se usložnjava, budući da imamo više jezika na djelu: postoji jezik koji komunicira sa mašinom, tj. programski jezik, jezik samog interfejsa, kao i jezik kojim se proizvod objašnjava, i svi se oni spajaju u trenutku kada koristimo određenu tehnologiju i komuniciramo s njom. Tu dolazimo do druge značajne odlike magije, a to je da je ona participativni proces. Danas je tehnološko okruženje do te mjere naturalizirano, da je ono postalo datost, jednostavno se događa, skoro kao sama priroda, a naša svakodnevna interakcija se podrazumijeva. Ono što mi znamo o vlastitom, sve kompleksnijem tehnološkom okruženju jest da ono naprosto radi. Kako, nije dovoljno bitno. Sve dok se ne desi da ne radi, kao i crna kutija, koja se otvara samo kada je nešto pošlo naopako. Tada otkrivamo koliko smo stvorili sliku funkcionalnog tehnološkog okruženja kao datosti.

Izraz bijela magija u naslovu predavanja koristi se metaforički, predstavljajući tehnologiju današnjice kao magiju, na način na koji nam konzumerski diskurs predstavlja proizvode, a predstavnike tehnološke elite kao bijele magove, koji predvode put k svijetloj budućnosti. Bijela magija se takođe naziva “visokom magijom”, koja dovodi do višeg stanja svijesti i prosvjećenja, pa se u tom smislu hijerarhijski uklapa u narativ visoke tehnologije. Hijerarhijski, također, jer su tehnološki predvodnici mahom, podrazumijeva se, bijeli muškarci sa zapada koji su na vrhu tehnološkog lanca progresa.

Principi magijskog mišljenja, u klasičnom antropološkom smislu, nalaze se u svakodnevnim ljudskim aktivnostima, ali je pogotovo zanimljivo promatrati prisustvo istih kroz povijest razvoja znanstvene misli, pa potom i znanstveno-tehnološke dogme, sve do mitologizujućih predstava u suvremenom konzumerskom kontekstu. Znanstvena misao je svoju definiciju izgradila kroz suprotstavljanje principima magijskog mišljenja, kroz demistifikaciju svijeta, ali je usput stvorila jednu svojevrsnu mitsku sliku znanstveno-tehnološke paradigme koja će spasiti svijet.

► U predstavljanju predavanja istakla si općeprihvaćenu ocjenu da je pozitivistička vjera u napredak, baštinjena iz 19. st. i ojačana u poslijeratnoj obnovi Evrope u drugoj polovici 20. st., s vremenom počela jesti samu sebe te je od vizije utopije prerasla u distopiju. Pogotovo je to vidljivo u brojnim izdancima pop-kulture i može se lijepo pratiti na primjerima filmova poput Blade Runnera koji su tu distopiju uobličili početkom 80-ih, a danas doživljavaju revival prilagođen suvremenosti, možda ne toliko različitoj od prošlosti. Misliš li da su znanstveno-fantastične vizije masovne kulture utjecale na razvoj znanosti i tehnologije pa onda i dizajna koji je njihova nadgradnja, i kako?

Darija Medić: Moja teza bi bila da se kroz historiju post-industrijskih tehnologija vjera u tehnologiju i strah od nje prepliću i unakrsno razvijaju i sa svakim novim razvojem oba prožimaju njen narativ. Jer pitanje tehnologije je uvijek pitanje kontrole, kako u odnosu na nju, tako i u odnosu na okruženje, pa i druge oko sebe. Samim time kontekst osjećaja kontrole daje prostor za utopiju i maštanje budućih, još boljih scenarija, a osjećaj gubitka kontrole stvara distopijske slike u kojima će nas nadvladati ili drugi ili sama, mutirajuća tehnologija. Najčešće je riječ o kombinaciji.

Tehnološko tržište crpi inspiraciju iz znanstvene-fantastike posebno jer se nadovezuje na polje fantazije i želi dotaknuti korisnike/ce na što više asocijativnih polja. Samim tim, ako koristimo neki uređaj inspiriran elementima iz Blade Runnera ili Star Warsa, mi dijelom doživljavamo da sudjelujemo u samom svijeetu Blade Runnera ili Star Warsa. A obzirom da data tehnologija još i aktivno radi, dodatno nam legitimira osjećaj sudjelovanja u imaginativnom svijetu kroz proces remedijacije.

► Na tom tragu, ako prihvatimo tezu da je mit o dijalektičkoj naravi tehnologije, tj. njezinom podjednakom potencijalu za stvaranje utopije ili distopije, jedan od temeljnih narativa suvremenih visokorazvijenih, postindustrijskih zajednica, kako se on manifestira u svakodnevnom životu? Posebno kad je riječ o vizualnoj kulturi, ne samo zato što razgovaramo za Vizkulturu, nego i zbog toga što je slika u različitim medijima najrasprostranjenija forma komunikacije današnjice…

Darija Medić: Tokom devedesetih smo imali vjeru u internet kao decentraliziranu mrežu na kojoj će svi biti jednaki. I to je bio period fascinantne imaginacije, kolaborativnog pisanja, zamišljanja jednog boljeg društva. Tokom Arapskog proljeća su se javile ideje društvenih mreža kao pokretača revolucije. Sa strane konzumerske tehnologije, novi tehnloški proizvodi se sve više predstavljaju i nude kao kompenzacijske naprave, kao rješenje za sve ljudske slabosti, kao naš prirodni produžetak. Uređaji postaju intuitivniji, nagađajući što mi želimo prije nego što i sami shvatimo. Kao nastavak tog procesa razvoja provlače se ideje singularnosti, kao fascinacije ali i straha od umjetne inteligencije koja se otima van okvira kontrole. Tako izlaze članci o tome kako će seks roboti ubijati svoje vlasnike, kako će nas roboti ubiti sve, kao u scenariju u kojem bi Microsoft bot Tay (Twitter bot koji je ubrzo nakon pokretanja počeo tvitati rasističke poruke) nastavila živjeti, u kojem se pokazalo koliko se brzo i lako mogu razvijati agresivne težnje jednog učećeg algoritma. Na toj drugoj strani utopijskog spektra imamo također i sve učestalije off-grid zajednice, pa i strah od EM zračenja, sa daljim primjerima teorija zavjere.

Kada je riječ o vizualnoj kulturi, zanimljivo je obratiti pažnju koliko se u značajnoj mjeri razvila jedna svojstvena vizualna kultura visoke tehnologije. Estetika samih tehnoloških proizvoda je dovela koncept crne kutije do potpune stilizacije i uklanjanja vidljivih kontrola u jednu glatku, ravnu, visokoestetizovanu vanjštinu. Taj visokosjajni, uglačani uređaj stoji kao kontrast unutarnjoj kompleksnosti, koja raste iz dana u dan. Koncept crne kutije doslovno zamračuje unutrašnjost i samim tim mistificira svoju pojavu, stvarajući jedan estetiziran, misteriozan, karizmatičan objekt.

*Reklama za Apple

► Metaforički bi se to moglo nazvati “otvaranjem crne kutije”, kao što si ti učinila na svom predavanju, no pitat ću te konkretno ― kako bi tehnologija mogla postati zaista demokratska među krajnjim korisnicima? Dobrostojeći (i sve manji) dio stanovništva Zapada naizgled si može priuštiti sve tehnološke novotarije i gadgete, no pitanje je razumije li zaista principe njihovog funkcioniranja, kao i kontekst proizvodnje koja najčešće ide nauštrb napretka nerazvijenih i srednje razvijenih zemalja. Primjerice, sve širi makers pokret popularizirao je fenomen hakiranja postojećih strojeva i mašina među entuzijastima, dok njegova agitacija za metode “uradi sam” pristupa tehnologiji potiče ljude da ju preisputuju “iznutra”… Je li to pravi put? Kakve su tvoje spoznaje po tom pitanju?

Darija Medić: Tokom dvadesetog vijeka smo imali priliku vidjeti kako se konzumerska tehnologija IKT postupuno mijenja prema gotovom, prilagođenom proizvodu, čija je namjera da je sam po sebi toliko prilagođen našim potrebama, da mi nemamo razloga a ni vremena da otvaramo, mijenjamo funkcije, kao ni da preispitujemo. DIY i DIWO pokreti su suvremeni oblik majstoriranja i eksperimentiranja koji su uvijek postojali u kućnim garažama i podrumima. Ali kako sa razvojem tehnologije u višestrukom pravcu black-boxinga postoji rizik da se ove prakse izgube, makers pokret nam je više nego neophodan. Međutim, nije i samo po sebi rješenje.

Glavni problem uvida u sva pitanja vezana za “otvaranje crne kutije” predstavlja usložnjavanje tehnologije koje zahtijeva svakodnevno sužavanje struka ekspertiza, samim tim i pojedinačno i globalno manji uvid u širu sliku razvoja nekog proizvoda, kao i uvjeta njegove proizvodnje. Pored razvoja, postoji jednako značajan pravni sustav koji često ne razumijemo i onda dobijemo situaciju da o zakonima vezanima uz korištenje određene tehnologije često odlučuju ljudi koji ne shvaćaju posljedice svojih odluka jer ne razumiju pozadinu procesa korištenja.

Moj je stav da bi u škole trebalo uvesti opće IKT obrazovanje, kao nekadašnje opće-tehničko obrazovanje, što ne bi nužno bilo isto što i informatika danas, već bi nas učila o osnovnim principima funkcioniranja dnevnih tehnologija koje koristimo. Neophodno je da tehnološko znanje ide izvan krugova eksperata u široke narodne mase. Za to bi prije svega bilo potrebno stvoriti veću komunikaciju između raznih struka uključenih u stvaranje i proizvodnju jednog uređaja, softvera, operativnog sistema, mrežne infrastrukture, itd.

*Darija Medić (foto: Maja Medić)

► Kakva je i kakva bi mogla biti uloga dizajnera/ica u tom procesu? Njihov rad, koji je sve češće ili prekaran ili korporativan (ukoliko ne djeluju u okruženju akademske zajednice), presudno ovisi o tehnologiji i alatima koje koriste, ponajviše digitalnima. Međutim, općeprihvaćeni “dizajnerski” softver (npr. Adobe paket) nastaje u visokokorporativnom kontekstu i toliko je standardiziran da rijetko tko pomišlja na korištenje nečeg drugog, a dizajneri/ice koji rabe isključivo open source softver još su relativno rijetki. Mogu li se dizajneri/ce globalno osloboditi uske tehnološke niše u koju ih struka gura i emancipirati se što se tiče vlastitih alata, pa onda i svojih političkih i socijalnih pozicija?

Darija Medić: Pod uticajem open source filozofije, u dizajnu su se razvili neki drugačiji modeli stvaranja, kao što su generativni dizajn ili kolaborativni, participativni dizajn. Može li osoba ili studio svoju dizajnersku praksu bazirati isključivo na open source softverima zavisi o tome s kime i na koji način se komunicira, jer upravo taj pristup za neke klijente može biti značajan, tako da open source može biti i često jest selling point. S druge strane, što se tiče Linux zajednice, velika je potražnja za dizajnerima/cama koji će raditi na UX, koji će dati nova rješenja, jer je često glavni problem korisnika/ca u korištenju Linux distribucija “što ne izgledaju baš…”. U tom smislu možemo argumentirati da bi jedan rad dizajnera/ica na oplemenjivanju iskustava Linux korisnika/ca bio značajniji i dalekosežniji od samog pitanja koji softver koriste. Dakle, reklo bi se da je za ulogu dizajnera/ica najznačajnije preispitivanje vlastite pozicije u odnosu na određeni tehno-ideološki kontekst u datoj situaciji, kao i procjena rizika vlastite emancipacije.

I dalje, emancipiranje putem promjene paradigme alata je danas, kada dolazi od individue, ultimativno emancipiranje političkih i socijalnih pozicija, jer živimo u trenutku kada je vrijeme postalo najveći resurs koji netko može imati i u tom uskom prozoru vremena ne ostaje mnogo prostora za promjenu paradigme, čak i pored jake volje. A promjena paradigme je mnogo šire pitanje od odabira jednog ili drugog softvera, jer određen softver može danas biti u jednim rukama, a sutra u drugim. Samim tim, ne bih ni rekla da je dovoljno koristiti open source alate kao aplikacije same po sebi. Kako kažu u eseju Have you considered the alternative? na homebrew server club, treba se zalagati za pristupe, a ne aplikacije (Approaches, not apps). S druge strane, s dizajnerskog stajališta, zanimljivo je promatrati koliko nas svakodnevni alati uvjetuju određenim načinima korištenja i koliko promjena alata može pokrenuti i promjenu dizajnerskog razmišljanja. Prava emancipacija bi se u kontekstu dizajnera/ica mogla definirati kao oslobađanje od oslanjanja na određene alate. Svojevrsno vježbanje prakse nevezanosti za određenu uvjetovanu tehnologiju kroz rad.

► Zamolio bih te da nam pobliže predstaviš dva projekta koja smatraš reprezentativnima za svoj rad, jedan najnoviji i jedan stariji…

Darija Medić: Rad koji je bio izložen na Planu D, Exercises in style: Global intelligence files, je svojevrsna stilska vježba, kao hommage Rejmondu Kenou, koja za svoju osnovu uzima seriju mailova privatne američke tajne obavještajne agencije STRATFOR, leak-ovanu od strane WikiLeaks-a, 2013. godine. Ono što je zanimljivo za ove mailove jest što se kroz njih otkrilo da ova tajna obavještajna agencija koristi Google translate za prevođenje osjetljivog sadržaja sa raznih jezika i informacije koje dobiva iz tih prijevoda nakon prodaje svojim klijentima. Za početno polazište vježbi koriste se samo mailovi u kojima se spominje Google translate, bilo da je to uputstvo novim stažistima/kinjama kako pravilno upotrijebiti Google translate za prevođenje, ili parnica u kojoj odvjednik jednog sirijskog građanina optuženog za špijunažu iznosi argument da je sam FBI koristio Google translate u dobivanju informacija o njemu. Proces stilskih vježbi dalje prenosi sadržaj maila kroz princip “gluhih telefona”, dječje igre kojom se poruka prenosi od osobe do osobe tako da svatko dobiva i prenosi poruku na način na koji je čuo/la, tako da često ta poruka kod posljednje osobe ima promijenjeno značenje svakog malog nerazumijevanja, kao i osobbe interpretacije. Kao aktere za prenos poruke, rad uzima isključivo jezike spomenute u mailovima koji se uzimaju kao osnova. Završetak svake vježbe je ponovo preveden na engleski jezik i prikazuje kako jedan egzaktan napredan tehnološki sustav vrlo brzo postane gluh i promijeni značenje deliktnog sadržaja ljudskog jezika, često do stadija dadaizma.

*Global Intelligence Files I (foto: Darija Medić) / The us in virus (foto: Maja Medić)

Rad The US in Virus je intervencija u javnom prostoru koja reflekira pitanja društvenih mreža kao viralnih, ali ograđenih kontroliranih zajednica (Walled garden), nalik okruženju karantina u doba zaraznih bolesti. Nastao je u periodu panike od H1N1 virusa, i to je bila prva medijska panika od zaraze koja se širila viralno i putem društvenih mreža u tolikoj mjeri da je u jednom trenutku Twitter doživio skoro pa DDOS napad od količine tvitova i doživeo prekid u radu. Što se više virus širio, mutirao i postajao fokus javnosti, to se više reakcija stvaralo i mutiralo. Epidemija 2009. je postala medijski monstrum, zaražavajući ljude teorijama zavjere i iracionalnim ponašanjem. Kako Wendy Chun argumentira, paranoidni um ima odgovor na sve. U beskraju društvenih mreža i blogosfera tlo je bilo plodno za razvijanje zaraze zarazom. U ovom kontekstu možemo reći da imamo posla sa realnošću virtualnog, gdje virtualno uvjerenje postaje stvarna stvarnost, utječući na iskustvo svakodnevice.

Objekti koji su bili tagirani rečenicom “H1N1 helps you share and connect with the people in your life”, obilježeni i zaraženi u ovom projektu su objekti koje ljudi dijele u svojoj svakodnevici, objekti koji iscrtavaju naše fizičke taktilne mreže. Infekcija se širila kroz Rotterdam, Berlin, Bruxelles, Beograd… Sa tendencijom da zarazi i druge prostore.

*Virtual Cloud

► Naposljetku, kako si doživjela ovogodišnji, premijerni festival Plan D, s obzirom na sam program i lokaciju njegovog odvijanja ― ogromni napušteni diskont na parkiralištu iza Tehničkog muzeja Nikola Tesla? Uopće, što misliš o odvijanju kulturnih sadržaja u deindustrijaliziranim prostorima koji su u ovom podneblju nekoć pripadali radnicima? Možemo li već govoriti o gentrifikaciji nalik onoj u Zapadnoj Evropi ili se u našim uvjetima stvari odvijaju drugačije?

Darija Medić: Samo uobličavanje postavke unutar prostora koji je za posljednju namjenu imao supermarket kod mene stvara sliku rekontekstualizacije procesa tehnološke proizvodnje i konzumiranja, pogotovo zato što se taj prostor nalazi iza Tehničkog muzeja. Takođe, postoji fenomen međusobnog preplitanja ostataka slike prošlosti i trenutnog, “novog” stanja, koji je karakterističan za povijesti razvoja tehnologije kao progresivnog gledanja u budućnost i konstantnog uspoređivanja s prošlošću. A linijske postavke paralelnih izložbi usporedo su mene opet asocirale na assembly-line i trenutak kada se koncepcija tehnologije promijenila u standardiziranu i funkcionalnu, što je od tog trenutka ostala tendencija sve do danas, u ponudi sve funkcionalnijeg tehnološkog okruženja. Osim neke serverske farme, teško da bih mogla smisliti bolji prostor za ovaj događaj.

Gentrifikacija je u svojoj agendi sistematična i zahtijeva brzo tržište i veliku potražnju. Ako nemamo već prenaseljen grad, pa onda kritičnu masu bogate klase koja bi preplatila životne i radne prostore, pa onda specifičnu siromašnu rezidencijalnu zonu koja postaje mjesto kulturnih događanja, onda pričamo o izoliranim primjerima nečemu nalik “kreativnom gradu”. Uzmimo kao primjer da se sada na mjestu gdje je bio Plan D izgradi shopping mall, i dalje ne bih taj proces u ovom kontekstu nazvala gentrifikacijom. Ne bih rekla da je nemoguće da se taj proces dogodi, ali smatram da je neophodna strateška namjera, kao i količina različitih faktora da bi se jedan proces u gradu nazvao gentrifikacijom.

Autor: Bojan Krištofić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku